Svaki je grad kinetičan. Njegovi su ljudi elektroni što putuju. poprijeko sustava, mreža, ortogonalnosti i fluidnosti, starosti i mladosti. Čovjek pred čovjekom, sudbine koje se gužvaju.
Ranojutarnje beside, oči zalijepljene u tehnološke džepne ljubimce. Klik na klik, za što jači usklik. Kisele dveri usmjerenih misli, vode kroz te dvije čiste točke. Svete točke. A i B. Stravično samodostatan koloplet želja i žurba, straha i očaja.
Iz dana u dan, poput riba u putujućim akvarijima. Pa kud nas već struja nosi. Odnosno vozi. Gdje su te šine koje inženjerofili ne bi mogli zacrtat u stranice svilenih papira? Gdje su te trase planinskih proboja, stambenih stanica, vijaduktnih ushita. Vremena dvoboja. Vremena austro-nostalgija, koja ukazuju na pukotine kojima procurile su posljednji ispraćaji tramvajskih htijenja. Vozaju nas vamo-tamo, vamo-tamo, a nikada onamo. A ljudski pogledi, požrtvovno sjedinjeni s horizontom, navlače svoje optimizme i pesimizme. Krik zavoja razlaže iluziju. Horde sardina, obgrljeni svojevoljno metalom, cijevima i kotačima, uličnim razaračima, vjeruju svojem pastiru. Podaruju se vještim rukama prometaša, inženjera, od-kovanog Promet-eja.
Mašinski konji koji se broje u tisućama klopoću ulicama. Dva tramvaja kao čitava Aleksandrova vojska. Noge užurbanih koraka. Shakespearijanski „Konja, konja, moje kraljevstvo za konja!”

Doba pobjede futurista.
Doba poglednih trgova.

Sati postaju minute. Minute, sekunde. Sastanci jutarnjih stranaca i rastanci večernjih ljubavnika najednom putuju brže u vremenu. Prostor time postaje manji. Bliži. A upravo takav, paradoksalno i nikada toliko velik i širok. Svježina ideja koja zapljuskuje daljnji razvoj grada postaje očaravajuća do točke mistifikacije. Inženjeri postaju nešto više od samih kućegraditelja, montažera, strojara. Oni postaju gradograditelji. Misao o mreži oslobađa. Dovodi polja u dvorišta, šume u ulice, strance u poznato, znano u nespoznano. Prvi korak tram- waya je učinjen.
Povratka nema.

Smatra se kako je tramvaj svršeni čin.
Kako je njegova egzistencija ostavljena u rukama koje će ga protezati kroz grad. Izrađivati ga, projektirati, voziti, čistiti. Smatra se kako je njegovo bivstvo svođeno na pitanje izrade novih tramvaja i linija.
Njegov raison d’etre ne možemo pronaći u tom mišljenju.
Tramvaj je u tijeku prošlih stoljeća izgubio svoju gradograditeljsku težnju. Počeo se prilagođavati gradu, umjesto da ga on sam gradi. Nezamjetan ključ od zlata projektiranja grada zapostavljen
marginama misli. Ostavljen prometnim inženjerima i načelnicima, gradonačelnicima, činovnicima i ostalim nicima. Tramvaj stoga svedimo na 2 čina:

Inertnost kao prostorna forma.
Dinamika kao prostorna sloboda.

Egzistencija tramvaja kao paradoks. Tračnice i gornji vod njegova su ograničenja. Arhitektonsko, urbanističko i prostorno promišljanje su stoga njegovo potencijalno oslobođenje. Putujuće zidine s kojima se susrećemo svaki dan. Njegova je genealogija: 1 metar širine, 114km duljine. Te brojke predstavljaju parametre s kojima se treba boriti. I pobijediti.
Zaokretni radijusi, usponi i padovi, novi su narator urbane strukture.

Mrtvi zid koji štiti mrtve.
Konceptualni proces stoga stremi ka novom poretku. Njegov je zadatak zamjetiti naočigled jednostavan spoj koji se krije iza antropoloških i prirodnih fenomena. Zadatak spaja nevidljive čimbenike prostorno-vremenskog utjecaja u mjerilima od grada do čovjeka. Trenutak je produljen, ili kraćen, uz pomoć mašine i njenog režima funkcije. Dok je njena oprečnost i njen paradoksalni simbiont čovjek i priroda. Noćište koje time stvaraju tramvajske zidine, ujedno sudjeluje u oprečnom dnevnom gradskom suživotu. Quotidiennski uzlet tramvaja oslobađa svoju polazišnu točku te daruje boravak za čovjeka. Zadatak dodjeljuje ulogu potencijatora prirode mašini te ju oslobađa od standardiziranih mijena. Rješenje stoga svojom fikcionalnom egzistencijom stvara jasne spacijalno- temporalne granice: Dan/noć, građeno/branjeno, korišteno/ne korišteno, fizički/metaforički, u urbanoj strukturi/ u prirodi.
Vozni park.
Živi zid koji štiti žive.